mace

Ovo  možda izgleda čudno, ali postoji mnogo dokaza da je posjedovanje mačke zdravo za zdravlje.]Za to postoje dva razloga. U prvom redu zna se da prijateljski fizički kontakt s mačkom aktivno smanjuje ili ublažava stres. Odnos između čovjeka i mačke je dirljiv u oba značenja te riječi. Mačka se tare tijelom o tijelo vlasnika, a on ju mazi. Kad su neke vlasnike u medicinskim labaratorijima prikopčali na električne aparate za mjerenje fizioloških reakcija, pokazalo se da se njihovo tijelo primjetno smirivalo kad bi počeli maziti mačku. Smanjuje se unutrašnja napetost i tijelo se relaksira, opušta. Ovaj oblik ''mačje terapije'' dokazao je svoju vrijednost u stanovitom broju akutnih slučajeva, kad se stanje duševnih bolesnika jako popravilo, nakon što im je bilo dozvoljeno da drže mačku.Sve nas na neki način oslobađa jednostavan i čestit odnos s mačkom. To je drugi razlog blagotvornog djelovanja mačke na ljude. Ne radi se tu samo o dodiru, bez obzira na njegovu već spomenutu važnost. Posrijedi je i jedan psihološki odnos, lišen složenosti, nevjere i kontradikcija, koji vladaju u međuljudskim odnosima. S vremena na vrijeme povrijede nas stanoviti ljudski postupci i ponašanja. Neki od nas na to odmah reagiraju, drugi ne mare. Oni koje to psihički rani kasnije teško vraćaju vjeru u druge ljude. Takvim ljudima povezanost npr. s nekom mačkom, može donijeti toliko veliku korist da će im se možda čak vratiti vjera međuljudske odnose, da će to uništiti njihov cinizam i sumnjičavost te izliječiti njihove skrivene psihičke rane. Jedno istraživanje, obavljeno u SAD-u, pokazalo je da ljudima koje stres vodi u infarkt posjeovanje mačke i druženje s njom mogu doslovno spasiti život, jer smanjuje krvni tlak i smiruje srce koje previše radi

Djeca, koja od rane dobi žive s mačkom ili bilo kojom drugom životinjom, nauče se pravilno odnositi prema životinjama i uče se odgovornosti i to naravno samo ako njihovi roditelji pravilno postupaju sa životinjom. Neka istraživanja pokazuju da su djeca, koja su odrasla s ljubimcem, bolji roditelji i općenito odgovorniji ljudi.Kao zaključak; mačke ne samo da smiruju i poboljšavaju zradvlje vlasnika nego one čine i njihov život sretnijim i ispunjenijim, pa stoga ljudi, koji su jednom imali mačku, gotovo ju uvijek ponovno nabave. Isto tako, ma koliko god mačke bile samostalne životinje uvijek će im biti draže da u životu imaju oslonac čovjeka da se uvijek mogu osjećati sigurno i voljeno.

Zašto se mačka trlja tijelom o vaše noge kad vas pozdravlja? 

Dijelom je tu posrijedi želja za prijateljskim fizičkim dodirom, ali ipak nije riječ samo o tome. Mačka započinje trljanje vrhom glave ili lijevom ili desnom stranom njuške, zatim se trlja čitavom lijevom ili desnom stranom tijela i nazad, zatim vam obavije rep oko noge. Nakon toga vas pogleda i ponovi čitavu radnju, ponekad nekoliko puta uzastopce. Ako se sagnete i pomazite mačku ona će pojačati trljanje i često će dodirnuti jednom stranom njuške vašu ruku ili glavom trljati vašu nogu. Kad to obavi, napustit će vas, otići do vas i zatim sjesti i početi lizati jednu stranu tijela. Ceremonija pozdravljanja će tako biti završena. Svaki od ovih elemenata ima posebno značenje. U biti se u svemu ovome radi o tome da mačka razmjenjuje svoj miris s vašim. Na slijepoočicama i u uglovima mačkinih usta nalaze se posebne mirisne žlijezde. Druga takva žlijezda smještena je pri korijenu repa. Bez vašeg znanja ili bilo kakve vaše spoznaje o tome mačka vas zapravo markira mirisom tih žlijezda. ti su mirisi tako delikatni, slabašni da ih naši ljudski nosevi ne mogu osjetiti ali je za mačku važno da druge mačke, koje pripadaju njenoj vlastitoj obitelji, na neki način podjele s njom te mirise. Mačka se tako osjeća ugodnije i prisnije u društvu ljudi koji su joj vlasnici. Osim toga za mačku je važno da čita naše, ljudske, mirise, naše mirisne signale. To ona postiže elementom pozdrava koji se sastoji u trljanju vlastitog tijela o naše tijelo. Poslije toga ona, kako smo spomenuli, sjedne i zatim jezikom kuša naše mirise, lizanjem onog dijela svog tijela kojim se trljala o naše tijelo... Bljaaaak.!.?. To je mačkama sve normalno, ali nama ljudima se čini poprilično ljigavo... 

Predenje 

Zašto mačke predu? Odgovor na ovo pitanje kao da je jasan sam po sebi: mačka koja prede je zadovoljna mačka. Međutim takav odgovor ipak nije točan. Brojna promatranja pokazuju da često predu i mačke koje nešto boli, koje su ranjene ili koje upravo kote mladunčad, što je također bolno. Mačke u takvim situacijama nikako ne možemo smatrati sretnima, zadovoljnim mačkama. Točno je da zadovoljne mačke također predu, ali zadovoljstvo nipošto nije jedini preduvjet predenja. Točnije objašnjenje, koje odgovara svim slučajevima, glasi: predenjem se signalizira naklonost nekom ili nečem, dakle, naklono socijalno raspoloženje. Njime se, na primjer, može signalizirati veterinaru da neka ranjena mačka osjeća potrebu za prijateljstvom ili se može emitirati vlasniku kao signal zahvalnosti za nešto što je za nju učinio. Mačke počinju presti kad su stare samo tjedan i to dok sisaju. Predenje je signal za majku da sve ide u redu i da mlijeko teče kako treba. Ona tako može na miru ležati znajući da mlijeko stiže tamo gdje treba. Može to saznavati i da ne gleda mačiće. I ona prede i tako daje doznanje mačićima da je i ona zadovoljna. 

 Zašto mačka maše glavom lijevo-desno dok zuri u lovinu? 

Dok se mačka priprema skočiti na plijen (igračku ili vlasnikove noge), ona ponekad polagano maše glavom lijevo-desno. Radi se o postupku koji primjenjuju mnogi grabežljivci s binokularnim vidom. Svrha ovog mahanja glavom služi da se točno izmjeri udaljenost plijena. Ako mašete glavom lijevo-desno uočit ćete da što je neki predmet bliže vama to će se upravo zbog toga više prividno premiještati. Mačka vrši ovaj postupak da bi točno na centimetar izmjerila udaljenost plijena, jer i njen skok mora biti jednako odmjeren. 

1. 
   Jedna od važnih razlika među malih mačaka (npr. naših domaćih) i velikih (lavovi, tigrovi...) je to što velike mačke ne mogu presti. Neki veliki tigar pozdravit će vas zvukom nalik na gunđanje, koji proizvede jednosmjernim izdisanjem zraka. On ne može proizvesti dvosmjerni zvuk predenja, što ga proizvodi mačka, zvuk koji je neprestan i koji se izvodi ravnomjernim udisanjem i izdisanjem zraka. Izdisajno-udisajni ritam mačjeg predenja mačka može proizvoditi i potpuno zatvorenim ustima i to može neprekidno trajati satima, ako su za to povoljne okolnosti. U tom su pogledu male mačke naprednije pred svojim divovskim rođacima, ali velike mačke to nadoknađuju jednom sposobnošću koju male mačke ne posjeduju: mogu rikati.
   
   
   
   
    
   

delfini i njihove osobine

 elfin je sisar iz roda kitova. Nastanjuje gotovo sva mora, odličan je plivač i moze dostići brzinu čak do 40 km/h. Telo mu je dugačko od 1,5 do 9m (zavisi od vrste, a ima ih oko 30-ak). Gornja strana tela je siva, mrkozelena, a donja sjajno bela. Glava se završava nekom vrstom uskog kljuna u kome se nalazi oko 250-300 veoma oštrih zuba. Delfini dišu kroz otvor na leđima i obično izlaze svakih dva minuta na površinu. Mogu da zarone na dubinu i do 300m.

Delfini se smatraju veoma inteligentnim zivotinjama, što je dokaz njihov veliki mozak sa visoko struktuiranom moždanom korom.  Jako su društvene životinje i poznate su po svom prijateljskom odnosu sa ljudima, pa im u vodi često prilaze sa naznakom da žele igru sa njima.

Delfini komuniciraju među sobom različitim vrstama zvižduka, tako da se po zvuku raspoznaju.

Hrane se manjim ribama, lignjama, rakovima, a neke vrste i vo

Delfin je vodeni sisar srodan kitu i običnoj pliskavici, poznat po svojoj inteligenciji, i navodnom saosećanju i radosti. Ime delfin potiče od starogrčke reči δελφίς - delphis koja znači „s matericom“ odnosno „riba sa matericom“. Grupa delfina zove se jato.

Reč "delfin" ima više značenja i može podrazumevati:

* svakog člana porodice Delphinidae (okeanski delfini);
* svakog člana porodice Delphinidae i Platanistodae (okeanski i rečni delfini);
* svakog člana podreda Odocenti (koji uključuje zubate kitove);
* pripadnika vrste Tursiops truncatus, najrasprotranjenije i najpopularnije vrste delfina

Orke i neke srodne vrste pripadaju Delphinidae porodici i mogu se svrstati među delfine, iako se uobičajeno nazivaju kitovi. Postoji oko 40 vrsta delfina u 17 rodova. Veličina im varira od 1.2 m i 40 kg (Maui delfin), do 9.5 m i 10 tona (orka). Mogu se naći posvuda, najčešće u plitkim morima kontinentalnih šelfova. Mesojedi su i hrane se uglavnom ribom i lignjama. Porodica Delphinidae je najveća u redu Cetacea, i relativno mlada: delfini su se pojavili pre oko 10 miliona godina tokom Miocena.

Delfini često skaču

Delfini ne spavaju satima kao mi, niti postaju nesvjesni za ono što se događa oko njih kad utonu u san. Glavni razlog zbog koje ne spavaju duže vrijeme je disanje koje je kod njih (kao i kod kitova) svjesna aktivnost. Mnoge druge životinje, uključujući i nas ljude, imaju “disajni refleks”, te ako izgubimo svijest mi nastavljamo da dišemo. Kod delfina to nije slučaj, i kad bi kojim slučajem pali u duboki san oni bi se ugušili. Delfini zato spavaju u kratkim intervalima, vrlo blizu površine vode, bilo da lagano plutaju ili plivaju, i povremeno dolaze do same površine da udahnu. Kad spavaju, samo je jedna strana mozga u snu, a druga je budna i jedno oko im je najčešće otvoreno (kao kod nekih ptica) da bi motrilo okolinu i dolazak grabežljivaca. Nakon par minuta strane mozga zamijene uloge. Smatra se da delfinima ne treba mnogo sna. Kao i drugi sisari tako i delfini i kitovi dišu na pluća. Za razliku od većine drugih sisara delfini većinu života provedu ispod vode, a mogu disati samo kad su im nozdrve, to jest dišni otvor, iznad vode. Ovaj otvor je zatvoren dok rone ili spavaju. Delfini daleko bolje koriste pluća od ljudi, na primjer. Kad dođu do površine da udahnu oni uzimaju više vazduha nego kopneni sisari sa istom veličinom pluća. Do kod ljudi jedan udisaj obično puni tek jednu petinu zapremine pluća, kod delfina jedan udisaj ispuni četiri petine pluća. Uz to delfini (a i kitovi) imaju više krvi nego kopneni sisari iste veličine, i njihovi hemoglobin veže više kiseonika. Sve ovo doprinosi da kad izrone nakon desetominutnog ronjena, delfini u prosjeku udahnu oko šest puta u minuti. U normalnim okolnostima kad plove površinom uglavnom dišu sa učestalošću od nevjerovatna dva udisaja u minuti! Različite vrste delfina dosegnu seksualnu zrelost u različitim godinama, a “bottlenose” delfin (Tursiops truncates) koji je jedan od vrlo često viđenih delfina u svijetu, seksualnu zrelost doživi između 7. i 14. godine. Trudnoća kod delfina traje od 8 mjeseci pa i do godinu dana. Mladi nakon što se rode “sisaju” nekih šest mjeseci do godinu dana pa i više. Sisanje i nije najbolji izraz jer majke ušpricavaju mlijeko u usta mladunaca, pošto usne mladih nisu savitljive kao kod ljudi i ne mogu se priljubiti na bradavice da bi sisali u pravom smislu te riječi. Zato majke “špricaju” svoje punomasno mlijeko u usta mladih. Procenat masnoća njihovog mlijeka može biti i oko 40%. Neki smatraju da upravo ova masnoća sprječava mlijeko da se rasprši u vodi.

 izn

Delfini ne spavaju satima kao mi, niti postaju nesvjesni za ono što se događa oko njih kad utonu u san. Glavni razlog zbog koje ne spavaju duže vrijeme je disanje koje je kod njih (kao i kod kitova) svjesna aktivnost. Mnoge druge životinje, uključujući i nas ljude, imaju “disajni refleks”, te ako izgubimo svijest mi nastavljamo da dišemo. Kod delfina to nije slučaj, i kad bi kojim slučajem pali u duboki san oni bi se ugušili. Delfini zato spavaju u kratkim intervalima, vrlo blizu površine vode, bilo da lagano plutaju ili plivaju, i povremeno dolaze do same površine da udahnu. Kad spavaju, samo je jedna strana mozga u snu, a druga je budna i jedno oko im je najčešće otvoreno (kao kod nekih ptica) da bi motrilo okolinu i dolazak grabežljivaca. Nakon par minuta strane mozga zamijene uloge. Smatra se da delfinima ne treba mnogo sna. Kao i drugi sisari tako i delfini i kitovi dišu na pluća. Za razliku od većine drugih sisara delfini većinu života provedu ispod vode, a mogu disati samo kad su im nozdrve, to jest dišni otvor, iznad vode. Ovaj otvor je zatvoren dok rone ili spavaju. Delfini daleko bolje koriste pluća od ljudi, na primjer. Kad dođu do površine da udahnu oni uzimaju više vazduha nego kopneni sisari sa istom veličinom pluća. Do kod ljudi jedan udisaj obično puni tek jednu petinu zapremine pluća, kod delfina jedan udisaj ispuni četiri petine pluća. Uz to delfini (a i kitovi) imaju više krvi nego kopneni sisari iste veličine, i njihovi hemoglobin veže više kiseonika. Sve ovo doprinosi da kad izrone nakon desetominutnog ronjena, delfini u prosjeku udahnu oko šest puta u minuti. U normalnim okolnostima kad plove površinom uglavnom dišu sa učestalošću od nevjerovatna dva udisaja u minuti! Različite vrste delfina dosegnu seksualnu zrelost u različitim godinama, a “bottlenose” delfin (Tursiops truncates) koji je jedan od vrlo često viđenih delfina u svijetu, seksualnu zrelost doživi između 7. i 14. godine. Trudnoća kod delfina traje od 8 mjeseci pa i do godinu dana. Mladi nakon što se rode “sisaju” nekih šest mjeseci do godinu dana pa i više. Sisanje i nije najbolji izraz jer majke ušpricavaju mlijeko u usta mladunaca, pošto usne mladih nisu savitljive kao kod ljudi i ne mogu se priljubiti na bradavice da bi sisali u pravom smislu te riječi. Zato majke “špricaju” svoje punomasno mlijeko u usta mladih. Procenat masnoća njihovog mlijeka može biti i oko 40%. Neki smatraju da upravo ova masnoća sprječava mlijeko da se rasprši u vodi.

ad površinDelfini su grabljivice. Njihov zubni niz prilagođen je plenu koji love: vrste sa dugim kljunom i mnogo zuba love ribu, dok one sa manje zuba i kraćim kljunom radije traže lignja. Neki delfini se hrane i rakovima. Veće vrste, pogotovu orke, jedu i vodene sisare čak i male kitove. 

Evolucija i Anatomija


Delfini se smatraju potomcima kopnenih sisara, najverovatnije iz reda Artiodactyl. Skelet današnjih delfina ima dve pelvične kosti u obliku štapa, za koje se misli da su zakržljale noge. Ušli su u vodu pre oko 50 miliona godina.

Delfini imaju fuziformno telo prilago]eno za brzo plivanje. Na glavi imaju melon, okrugli organ koji koriste za eholokaciju. Neke vrste imaju zakrivljena usta koja podsećaju na osmeh. Mogu imati do 250 zuba. Mozak delfina je velik sa visoko strukturiranom moždanom korom, što se često koristi kao argument za njihovu visoku inteligenciju. Zubi su im raspoređeni u niz tako da funkcionišu kao antena koja sabira dolazeći zvuk. Osnovna boja im je siva, različitih nijansi, sa svetlim donjim delom tela.

e vode često izvodeći prave akrobacije, mada za sada ne postoji neko definitivno naučno objašnjenje za ovakvo ponašanje. 

Poznati su po svom prijateljskom odnosu prema ljudima, u vodi im često prilaze sa naznakom da žele igru sa njima. Postoje mnoga priče o delfina koji su štitili brodolomnike od ajkula. Jato delfina je navodno spasilo i jedan ribarski čamac. Nakon što su osetili podvodna komešanja za vreme cunamija iz 2004. godine, delfini su čamac odvratili od plovidbe na pučinu.

Delfini su društvene životinje, koje žive u jatima od oko tuceta životinja. Na mestima sa obiljem hrane, jata mogu privremeno da se udruže formirajući agregacije od preko 1000 delfina. Pripadnost jatu nije striktna, česta je međurazmena. Doduše, životinje mogu razviti jake međusobne veze. Među sobom komuniciraju nizom različitih vrsta coktanja, zvižduka i drugih zvukova. Koriste takođe i ultrazvuk za eholokaciju.

Delfini su jedna od retkih životinja koje se kao i ljudi pare ne samo zbog razmnožavanja. Čak i tokom neplodnih dana u ženskom menstrualnom ciklusu, delfini su primećeni kako se pare iz zadovoljstva i međusobnog vezivanja. 

Na osnovu mnogih prica i objasnjenja uzetih iz razlicitih izvora danasnji moderni labrador nastao je iz starije rase poznate kao St. John's Newfoundland. Labrador retriveri ne dolaze sa Labradora vec sa Njufaundlenda, ali se ne zna tacno kako su tamo dospeli. Veruje se da su ga na obale Engleske doneli ribari koji su donosili bakalar sa Njufaundlenda, verovatno u Dorset. Labradori bivaju priznati prvo u Engleskoj, a onda i u ostalim zemljama.
Labrador je jedan od najboljih lovackih pasa, zbog urodjenog instikta za aportiranje. Ne samo da su dobri porteri, vec su prilagodjeni i vodenim aktivnostima.
Prvobitno predodredjen za donosenje divljaci, labrador se danas koristi i za plemenitije ciljeve.
U SAD je uvrscen u programe za pomoc hendikepiranim osobama, kao i za rehabilitaciju u bolnicama.
U Svajcarskoj i u skandinavskim zemljama zahvaljujuci izvanrednom njuhu ucestvuje u potrazi za osobama zatrpanim lavinama i u pronalazenju izgubljenih u planinama. Ali to nije sve, pokazalo se da se moze koristiti kao odlican vodic za slepe i dragocen pomagac policijskim ekipama u pronalazenju droge.
U Italiji postoji veoma dobro organizovano udruzenje, gde se ovi psi obucavaju za pomoc nepokretnim osobama.
Do sada nijedna rasa pasa nije naisla na toliku primenu u razlicitim oblastima kao ova rasa, tako da je labrador retriver izabran i za najinteligentnijeg psa milenijuma.
Labrador je cvrst, snazan pas jake gradje. Njegove slabine su jake i siroke, zadnji deo mocan i dobro razvijen.
Vrat je snazan, srednje duzine, grudni kos razvijen i sirok.
Inace labrador retriver je pravi i iskren covekov prijatelj, najsrecniji je kada svaki trenutak moze da podeli sa vama, a narocito sa decom.

све о psima

• (слике!)